Od Zagreba do Bizeljskog
Proljeće 2026.
Spust niz Radićevu ulicu upozori me.
Treba povući ručnu.
Na vrhu.
Prek put Kamenitih vrata.
Izložba Bane Milenkovića.
Šapnem mu kako su mi končano njegove slike po guštu.
Spuštam se.
Na pola puta Radićeve galerija fotki.
Mog šulkolege Luke Mjede.
Lijepe fotografije.
Ona najljepša 980 eura.
Taman po mjeri nas.
Penzića.
Listam Lukinu monografiju Zagreba.
“Koliko ih je otkupio Grad?”
Pitam.
“Niti jednu!”
Opsujem.
I klizim dalje.
Prema Kroli.
Na Putno.
Blizu je Posmrtna zadruga.
Novo upozorenje.
Da usporim.
Trebalo bi čitati Bibliju.
Jebi ga.
Prijemni je sve bliže.
Htio to ja.
Ili ne.
Polako ide odjavna špica.
Moje generacije.
Život prođe.
A mi ostadosmo.
Jednog dana kad me skure na Krematoriju.
Isparit će puno alkohola.
A bit će i čvaraka.
Od crnih misli.
Potržim spas u kinu.
Branimir centar.
Projekt Spasitelj.
Fileki u Purgeru su 10 eura.
Karta za Spasitelja 10 eura.
Svima toplo preporučujem tripice.
Dan kasnije Gavella.
Slobodan Novak.
Mirisi…
Anja Šovagović slavi 40 godina rada u Frankopanskoj.
Sjetim se njezine uloge u “Kolovozu”.
Možda najbolja ženska rola koju su moje neobjektivne oči vidjele.
I dobro zapamtile.
Čista čarolija.
Na šanku.
Poslije priredbe.
Željka Ogresta i Dubravko Merlić.
Mađioničari malih ekrana.
Željka otvara zaslon mobitela.
Preslatki bebač.
“Merla i ja smo ti deda i baka malog Pavela“, cvrkuće.
Složimo se.
Ta dječurlija su jedini smisao života.
Neka ih.
Da uživamo.
Tko nema.
Slobodno nek priča da smo otišli na kvasinu.
Na mom zaslonu Uma.
Unuka.
Moje sve u svemu.
Sutra idem kod zajedničkog nam prijatelja Bojana Berkovića.
Kralja slovenskih podruma.
Crvena oljevina.
Gold Amerike.
Moj favorit.
“Pozdravi Bojana!”, kaže mi Dubravko na rastanku.
Hladim se u Berkovićevom podzemlju.
Među rosfrajima.
Bojan spika s mladim vinarom iz Oklaja Daliborom Džapom.
Iskustvo i radoznalost.
Vlado Marinčić, prva harmonika estrade, ugostitelj Slavko Hala i ja.
Točimo li, točimo.
I na kraju cuclamo jantar.
Oni sigurni.
Bit će zlatnih medalja.
Čudesan oranž.
Imam blagi osjećaj da u podrume gazdarice Šahe stiže novi Gold Amerike.
Valja to posrkat.
Jer kad se oranž ozlati, ode cijena do Triglava.
Dan završavamo u Zlatnom dukatu.
Ćevapi.
Džapin merlot.
Na TV.
PSG-Bayern.
Poezija.
“Znaš li da su dva jedina igrača Bayerna koji su rođeni u Münchenu Stanišić i Pavlović?” primijeti netko i nasmija nas.
Golmani ne mogu obraniti penale.
Na što će bivši vratar Hala.
“Na jednoj tekmi ja sam ih skinul pet!”
Sjetim se Münchhausena.
Mislim si, laže li ga, laže.
Ali, gle vraga.
Zove ti on najvećeg kroničara zagrebačkog nogometa.
Novinara Tugomira Dobrinića.
Mog frenda Dudu.
On, na moju žalost.
Sve potvrdi.
“Obranil ti je Slavek pet elvera. U Grabi na finalu Kupa Zagrebačke regije. Gorica je prošla Trešnjevku zahvaljujući Hali.”
Kaže mi i kak je Slavek u svim novinama dobil desetke.
Ušuti nas.
Taman kad smo mu se htjeli narugati.
Zove me Darko iz Paganini benda.
“Marica i ja trebali bismo skoknuti u atelje kod Dimitrija Popovića.”
“Dogovoreno!”
I sutradan razgledamo raspela, Flore, Veronikine rupčeke…
Ispričam im vic koji mi je davno servirao prijatelj Mustafa Nadarević.
Prost je.
Ne znam mogu li ga objaviti.
“Ma na portalu sigurno prolazi”; ohrabriše me.
Evo ga:
Protrči Usain Bolt pored Muje i vikne:
“Jebem ti ja Bosnu!”
A Mujo će:
“Jebem ti Jamajku!”
