Zlatni dukat, Vinotoč Gorišek
Proljeće 2026.
Zamislite scenu.
Moj prijatelj Tarik Filipović postavlja milijunsko pitanje.
Ono zadnje.
Koje nosi najveću lovu.
“Tko je jedini Hrvat predsjednik jedne svjetske sportske organizacije?”
Četiri su imena.
I prezimena.
Među njima.
Pero Stojnić.
Točan odgovor.
Na milijunsko pitanje.
Znao bi to mali broj samostrijelaca.
Perina uža obitelj.
I njegovi bliski prijatelji.
Smatram se jednim od njih.
A pojma nisam imao da je on predsjednik Svjetske organizacije samostreličara.
I to u drugom mandatu.
Da skratim.
U Zlatnom dukatu smo.
Na lignjama, čomleku…
Pero Stojnić, Mladen Kralj, Josip Guberina- Joja…
I nu mene.
Poslije ukusne papice podrignemo.
I podijelimo ‘mađarice’.
Joja se prisjeti kako su za vrijeme Univerzijade počeli graditi stazu na Sljemenu.
“Bila je strašna strmina pa smo bager vezali za stabla. Vozača smo dobro nacugali da krene u spuštanje.”
Joja je kao rukometni djelatnik bio u onoj prvoj ‘gusjenici’.
Slavilo se prvo olimpijsko zlato.
A kao šef Lada obišel je cijeli svijet.
Mladen je strijelac.
Bivši prvak Hrvatske.
U disciplini MK pištolj.
Vjenčani sam mu kum.
I znam da četrdeset i pet godina nije popio čašu obične vode.
“Koji bedak bi pored ukusnog vinčeka pil vodu?” pita se moj kum.
Ide ga karta.
Dere nas.
“Nekad su strijelci dobro cugali. Jednog našeg smo na prvenstvu Juge u Sarajevu totalno pijanog jedva polegli u ležeći stav na streljani. A on je, onako cuguš, oborio državni rekord”, prisjeća se Pero.
I dodaje kako sad i s pola pivice padaš na doping kontroli.
Ista ekipa.
Tjedan dana kasnije.
Juri prema Pleterju.
Kod Marijana Gorišeka.
Stojnić tvrdi da je Slovenac Rajmond Debevec sigurno najtrofejniji strijelac na svijetu.
Tri olimpijske.
Deset svjetskih.
Bezbroj europskih.
Dugo je držao i svjetski rekord.
“Vjerovali ili ne, na jednom prvenstvu promašio je metu”, iznenadi nas Pero.
“Nije moguće”, kažem.
Neuspjeh je kad takav ‘snajperist’ pogodi ‘devetku’.
Metu da promaši?
Glupost.
Pero zove Rajmonda.
“Gdje si ono profulal metu?”
“U Osijeku na EP. Ali nisam promašio. Naciljao sam. Opalio. Očekivao sam centar. A metka nigdje. Komisija je skužila ispod mete perje i konstatirala da sam pogodio pticu u letu umjesto metu.”
Svašta.
Joja zove li ga zove.
Četiri asa.
Četiri dečka.
A zna.
I još piše.
Normalno da nemre zgubit.
Gazda Marijan skida odojka.
Pa janka.
Ja bih pohanog piceka.
Kralj krvavice sa zeljem.
Vrijeme leti.
Idućeg petka nova partija.
U Zlatnom dukatu.
Šarani na rašljama.
Fiš.
I štaš’ više.
Od života.
Vraćajući se u Zagreb pričamo viceve.
I za kraj, mala šala iz Peugeota:
“Mijenjam čir na želucu za Bol na Braču!”
