Pariz, Britanac, Dukat….
Proljeće, 2026.
Iza nas je Majčin dan.
Prošao je i dan žena.
A kaj s nama?
Muškarcima.
“Imate i vi svoj dan 19. studenog”, obraduje me susjeda.
Samo kratko.
Isti dan.
Kad je naš dan.
UN su proglasile Danom zahoda.
Simpa.
Zahodi i muškarci.
Obećah sebi.
Na školjku ću 19. studenog staviti buketić cvijeća.
Koliko sam lijepih trenutaka proveo u njenom krilu.
Koliko sam je puta grlio.
Napravio sam anketu među frendovima:
“Znate li što znači zahod i WC?”
Nitko, ama baš nitko nije imao blage.
Pronjuškao sam prašnjave enciklopedije.
Pitao AI.
I pronašao odgovore.
Zahod se zove zahod jer je nekad bio iza kuće na zapadnoj strani.
Outd zahod.
A WC?
I to sam dešifrirao.
WC iliti watercloset.
Znači doslovno vodeni ormarić.
Ma ode mi priča u vražju mater.
Treba što brže povući vodu.
I srezati razmišljanja o šekretima.
Srećom stiže mi slika i poruka iz Pariza.
“Sušić, Halilhodžić i ja često se družimo po pariškim lokalima. Ovaj put okupio nas je legendarni nogometaš koji sjedi na čelu stola. Pogodi tko je”, zagonetan je moj prijatelj Milan Ćalasan.
Poznati menadžer.
I bivši nogometaš Dinama.
Uvećavam sliku.
Veteran.
Starac s dugom zurkom.
Poznat mi.
Ali ne mogu ga smjestiti.
“Ako ti malo pomognem s brojem kopačke koju je nosio – 48”, pogura me Ćale.
I sjetim se.
Samo je jedan nosio te lopate na nogama.
Günter Netzer.
“Ima 80 godina i slavi godišnjicu braka.”
Vaha nije imao razloga za veselje.
Njegov Nantes iscurio je iz lige.
Milan mi reče kako je Safet Sušić kralj Pariza.
“Pape je za njih najbolji igrač PSG svih vremena. Zaustavljaju ga na ulici, u restoranima… Obožavaju ga!”
Nakon Pariza odoh do Britanca.
Do staretinarnice.
Gdje u stvari pripadam.
Amera Branka Borgudana zovu Hulk.
Njegov unuk Toma kaže da je Superman.
Prstom pokazuje na Ćošu i veli da je Spiderman.
“Što sam ja?” pitam Tomu koji sjedi u krilu none Nade Abrus.
“Ti si jedini negativac”, ispali.
I pogodi.
Cica i Mate Renić hvale se kako je upravo povećana njihova kolekcija unuka.
“Danijela je rodila Ladu.”
Prisjetim se drugog dede.
Dragana Vukadinovića.
Bivšeg igrača Zagreba.
Dužan mi je pečeno janje još od prve unuke.
Krenula je već u školu.
A janjac još bleji.
Pitam Nadu Abrus ima li još tko živ iz “Malog mista”.
“Ajme meni. Svi su pošli ća. Osim mene i Dejana Dvornika. On je tad igrao dite”, odgovara ona i pohvali se.
Njezin unuk Toma je dobio brata Miku.
Tako su Branko i Nada po drugi put nono i nona.
Doznam kako je i redatelj Zoran Mužić ušao u klub dedica.
U Exitu na Grgićevoj erupciji glume zajednički frend, poznati diplomata Hrvoje Petrušić mi veselo šapnu:
“Dobili smo dva unuka. Nažalost jedan živi u Bruxellesu, a drugi u Melbourneu pa ih baka i ja rijetko viđamo.”
I iz Luxemburga stižu lijepe vijesti.
Darko iz Paganini benda i njegova Marica također postali baka i dedica.
Očito rode rade prekovremeno.
I neka ih.
Ma sretno im vazda bilo.
I za oproštaj jedan crnjak uz čašu Džapinog merlota:
Igraju Drakula i Frankenštajn poker u leševe.
Kaže Drakula:
“Puko sam! Nemam više ni jednog.”
“Ne laži. Pun ti je podrum leševa!”
“Ma to su šećeraši. Mama ih čuva za pekmez.”
