Cafe Gavella,
proljeće 2026.
Približavam se Gavelli.
I tresem se.
Kao tramvaj.
Na uglu Jukićeve i Savske.
Ipak je šank ‘Kod Pave’ bio moj najveći oslonac u životu.
Ne pretjerujem.
Herc dodatno lupeta.
Osjećam Putno.
Piće i priče.
Dogovorio sam u Frankopanskoj spoj Dimitrija Popovića i Gorana Grgića.
“Riješio sam plakat za Goranovu monodramu”, trzne me dragi prijatelj i veliki slikar.
Odmah zvrcnem Grgića.
I eto nas u Gavelli.
Dimitrije odmotava crtež.
Stiže i Katarina Krešić.
Goranova kćer.
Producentica obiteljskog projekta.
“Fantastično!” oglasiše se tata i kćer.
A ja opalim fotku.
“U koprodukciji Trupe Ovo Ono i Exit Teatra spremamo monodramu “Klammov rat”, objasni producentica.
Njezin tata, glavni i jedini glumac, doda.
“Tekst Kaia Hensela je svjetski hit. Riječ je o profesoru kojega su đaci optužili da se njihov kolega ubio jer mu je dao lošu ocjenu”, kaže Goran.
Ima tu još svega i svačega.
Vjerovali ili ne.
Čak i smijeha.
Stiže treći član obitelji.
Goranov zet Dražen Krešić.
Redatelj.
“Je li muka raditi s puncem?”pecnem ga.
“Savršeno se slažemo.”
Premijera je zakazana za 9. svibnja na Filozofskom faksu.
“Uz živi bend”, doda Katarina.
I daruje Dimitriju bočicu viskija.
Mislim si.
Ako je Ivan Meštrović gradio Njegošev mauzolej za litar loze i pršut, može i Dimitrije nacrtati Grgu za bočicu škotskog eliksira.
“Tko čuva kćerku Dunju?”, izleti mi onako bez veze.
“Dok radimo, unuka je u vrtiću.”, kaže brižni deda Goran.
Na moje glupo pitanje.
Logičan odgovor.
Počeše nabrajati ostatak ekipe.
Maritu Ćopo.
Bend…
Na ulazu tamnoputi redatelj i glumac Lawrence Kiiru.
Ode spika o predstavi pa-pa.
Grgić se sjeti prvog TV arbajta sa zagrebačkim Kenijcem.
“Vozimo se na snimanje. U kombiju netko sa stražnjeg sjedišta ponavlja ‘Jedino ja ovdje radim ko’ crnac’. Okrenem se i ugledam Lawrencea.”
I moj prvi susret s njim bio je komičan i blesav.
Stalno žvačem čokolade.
Nudim jednom na šanku Gavelle sve redom.
Pa tako i Dinamovca iz Kenije.
“Zašto me vrijeđaš?” iznenadi me.
“Nudim ti čokoladu”, kažem ljutito.
“Zakaj mi nudiš tamnu čokoladu? Štel bi da se ugrizem za prste? Ponudi me z bijelom!” Kiiru će uz osmijeh.
Od tad smo prijatelji.
Ali ozbiljna priča o ozbiljnoj predstavi.
Ode u vražju mater.
I za kraj jedan iz rodnog kraja Dimitrija Popovića.
Pitali u Cetinju gazdu Vukašina zašto najstariju kćer zove Bumerang.
“Tri puta se udavala. I tri puta se vraćala kući.”
