Histrionski dom, Purger, Zlatni dukat
Proljeće, 2026.
Ne brišem iz mobitela pokojnike.
A morat ću.
Jer nedo’ bog da me zvrcnu.
S onoga svijeta.
Kolpalo bi me.
Pod A.
Aga.
Mehmed Aganović.
Pukovnik Hrvatske vojske.
S kojim sam ispio hampere crnog vina.
Pod B.
Bogdan.
Srećko Bogdan.
Ćeći.
Vitez i ja zvali smo ga par dana prije njegovog odlaska na nogometne terene Svetog Petra.
S njim sam bio u stojadinu kad je prvi put ugledao Ružicu Globan.
I zaljubio se.
Oženili se u Murskom Središću.
Davno me podsjetio na riječi moje pokojne majke Kate.
“Sine, ti buš daleko dogural!”
Jedne zimske večeri.
Snijega ko’ u priči.
Srećko kolima stiže po meneka.
Bili smo susjedi u Travnom.
Auto ne pali.
“Poguraj malo!” ohladi me Ćeći.
I ja guram.
10 metara.
20 metara.
Ništa.
Pa 50 metara.
Opet ništa.
Mokar i umoran.
Uvalim se u auto.
On iz prve upali.
“To ti je za onu ‘peticu’ kaj si mi je dal’ protiv Veleža a bil sam najbolji na terenu!”
I tako se ispunilo proročanstvo moje majke.
Daleko sam stvarno dogurao.
50 metara po dubokom snijegu.
Pod slovom B.
Sjetim se Budišćaka Mladena.
Budilice.
Otkako je prešel na nebeske livade fali mi ona njegova rečenica s kojom bi mi na šanku Gavelle počinjao dan.
“Novinarčiću, zemi olovku i papir pa zapiši kaj bum ti rekel da u tvom tekstu napokon morem pročitat nekaj pametno i duhovito!”
Kad su ga skurili na Krematoriju.
Odlomili su trešnjevačkog kapitalca.
Pod Č. .
Čedo Jovićević.
450 utakmica u dresu Dinama.
U Histrionskom domu njegova supruga Sanja, sin Igor, Zlatko i ja.
Evociramo uspomene.
Na neponovljivog Čedu.
“Aj pogodi gdje je sahranjen”, trznem Zlatka.
“Bit će na Cetinje!”
“Sanja ti ga drži doma na regalu. Bilo je vrijeme korone pa urnu nisu mogli otpeljat u Crnu Goru.”
Prošle su godine.
“Već sam se navikla i imam osjećaj kao da je Čedo tu kraj mene.”, priča Sanja.
Kad jednom ode i ona.
Sinovi Saša i Igor prenijet će urne na Cetinje.
Naježila me priča kako od pepela pokojnika moš’ napravit dijamant.
Tako voljenu babu možeš nosit ko’ privjesak za ključeve.
Pa ak ih zgubiš.
Zgubil’ si i babu.
Zlatko daruje Igoru monografiju.
Prisjećaju se hakla u Svetoj Nedelji.
Tad najtalentiraniji pionir u Jugi skida Zlatku ‘junfer’ tri puta za redom.
Vitez ga je krvnički katapultirao.
“Striček Zlatko, faul!”, zacvilio je Igor.
“Marš u… Nije ti ovo Dinamo!”
U posveti monografije.
Isprika.
Za taj brutalni faul.
I masne psovke.
Igora non stop zivkaju.
Sa svih strana svijeta.
Ima dosta ponuda.
Pa i onih izborničkih.
“Izabrat ću onu najbolju.”
“Čujem zove i Ludogorec?”
“U Bugarskoj sam bio trener godine. Osvojili smo kup, superkup i prvenstvo s 12 bodova fore. Sad su ispali u kupu, a u prvenstvu zaostaju 15 bodova za vodećim. Ne, ne vraćam se tamo.”
Na mobitelskoj lajni Ivo Vuković.
Histrion.
Bivši ravnatelj ZKM.
Jedan od osnivača Nove Torcide.
I naš zajednički frend.
“Moga bi doć u Ajduka”, bubnu Ivo.
I svi se nasmijemo pa produžimo do Purgera.
Na fileke.
Dan zaključujem u Zlatnom dukatu.
Jura nam je donesel delicije iz Studenaca.
Od Zdeslava Jurčevića.
Kralja tamošnjih pršuta.
Zalogaj po zalogaj.
Gutljaj vrhunskog Džapinog merlota.
I odosmo pa pa nasmijani dobrim vicem:
Imoćan na općini.
“Prominija bi ženi ime!”
“A gdje je žena?”
“Umrla!”
“Pa što minjaš ime mrtvoj ženi?”
“Ma naša sam povoljno polovni spomenik. Isto je prezime!”
