Exit, HNK
Proljeće 2026.
Zavod za Mirovinsko baš nema sluha za nas penzionere.
Ne pada im na pamet dati nam brzi kredit.
Da si možemo priuštiti kilu trešanja.
Na placu 18€.
Iliti 140 kuna.
Po starom.
A nekad smo ih krali.
Pogotovo na Trešnjevki.
Uostalom Trešnjevka nije dobila ime po kruškama i ananasu.
Poznavali smo svako drvo u kvartu.
Najslađe su bile one na Ljubljanici.
Prejedali se.
I stavljali ih curkama iza vuha.
Kao naušnice.
Danas su jeftinije one zlatne.
Toliko o cijenama na placu.
I ekonomskim kretanjima.
Sad malo o španciranju po gradu.
Bilo me pošrek i poprek.
Svugdje i svagdje.
Omaž žutom puloveru.
Iliti kralju švedskog namještaja.
Vladi Svibenu.
Ma bilo me je i tamo.
Gdje me nije bilo.
Brzo skužim da Vladeka nemrem stići.
Premijere, promocije, izložbe…
Nemaju smisla.
Bez žute veste.
Treba ustvari ukinuti domjenke.
Kraljevsko švedskih stolova gubi svaki smisao.
Bez kralja.
Ajmo mi dalje.
U depandansi teatra Exit.
U Gundulićevoj.
Zijah Sokolović okupio lijepu škvadru.
– Tebe dugo ne vidjeh – rekoh Zijadu Gračiću.
– E, ja sam ti rijetko viđen glumac – uzvrati.
– Ma šta rijetko viđen? On je neviđen glumac! – uz osmijeh će Vedran Mlikota.
– A Boga mi i njega ima na ekranima više od onog lava MGM – ubacim se.
– Ma koji lav. Mliki ne izlazi iz televizora – zaključi kratku spiku naš domaćin Matko Raguž, čovjek koji s Exitom stvara kazališne čarolije.
A onda Zijah.
– Odigrao sam predstavu “Glumac je…” više od 1600 puta. Glumio sam na klaviru, u zahodu, na drvetu…
– ?
– Jedan moj prijatelj imao je izložbu slika u šumi pa me pozvao da gostujem s monodramom. Većina ljudi nije me vidjela pa sam se popeo na drvo. Zanimljivo da su svi bili uvjereni kako ja uvijek glumim viseći na grani.
U HNK je bivša misica Lucija Begić drapala akt Dimitrija Popovića.
Performans.
A meni žao slike.
– Jesi li ti pozirala? – pitam ljepoticu.
– A, ne!
Baš sam glup.
Pa ne bi drapala samu sebe.
Za vrijeme promocije stiže poruka od drage mi prijateljice.
Poznate voditeljice.
– Iza mene netko prdi. I to rafalno.
Uzvratim porukom:
– Zamisli da je Armani i uživaj.
Stari frend Željko Krznarić prvi je s poda pokupio dio poderane slike.
I to dio sa sisama.
– Dat ću Dimitriju da potpiše. Ide u okvir. Pa na zid – objasni mi.
Krznarić je o velikom slikaru napisao i pjesmu.
I uglazbio ju.
Možda nakon Danijela Popovića i Dimitrije Popović završi na top-listama.
Na domjenku ambasadora Crne gore Dejana Vukovića upoznajem s Krznarićem, Bibom Salatom, Miljenkom Puljićem i Dubravkom Jelačićem-Bužimskim.
Čiji predak jaše konja Emira na Trgu.
– Znate da su Josip Jelačić i Njegoš bili veliki prijatelji – reče Jelac veleposlaniku.
– Kako ne. Pročitao sam njihovu korespondenciju – uzvrati Vuković.
I dogovoriše nastavak spike u ambasadi.
A ja dodam kako je Njegoš ponudio banu Jelačiću 2000 vojnika.
Kad je krenuo na Mađare.
Polako dođe vrijeme da krenem prema kinderbetu.
Spuštam se niz skale HNK.
I šok!
Dikan Radeljak ogorčeno mi šapnu:
– Znaš da je netko uklonio bistu Ene Begović iz HNK?
– Ne vjerujem!
– Vjeruj mi. Sve sam obišao. Nestala je.
I dalje sumnjam da je netko hitio Enu iz njenog kazališta.
Provjerit ću.
– Ideš na Trešnjevku? – trefi me ispred Kavkaza imenjak Puljić, bivši ravnatelj filharmonije i Komedije.
Vrhunski violinist.
U limuzini nas dva Miljenka i Tomo Galović pričamo o Đimiju Staniću, Miri Ungaru i Dragi Dikliću.
– Pokušavao sam organizirati koncert te tri legende – otpoče Puljić.
– ?
– Dragec i Ungar su bili za, ali Đimija nisam uspio nagovoriti.
Trešanja nema.
Ali Trešnjevka je uvijek tu.
Spremna primiti me u svoj zagrljaj.
Dogovorimo novo druženje 1. lipnja u Kaptol centru.
Stoti rođendan Marilyn Monroe.
Zaštitnice našeg portala MM.
I izložba slika Dimitrija Popovića.
A kako smo spominjali u tekstu bana Jelačića sjetih se starog vica:
U ranu zoru šeću Skadarlijom tri pijana Zagorca i pjevaju:
– Ustani bane…
Otvara se prozor:
– Ma tko to bre budi Baneta?!
