U Zlatni Dukat
proljeće, 2026.
Slijedi puno priča.
Iz restorana i kafića.
Novih tekstova.
I starih.
Koji nisu objavljeni u knjizi „Tajne putnih pića“.
Kaže mi urednica;
Očekuje puno od mene.
Kćerka Mia zahtjevnija je od svih mojih bivših šefova.
Imam blagi osjećaj.
Brzo ću je tužiti za mobbing.
Zasad nema druge.
Nego:
Idemo šljakat’ !
Uz šarane na rašljama.
I fiš.
U Zlatnom dukatu.
Kod Slavka Hale.
Rasvjetljavamo tajnu jedne šamarčine.
One koju je, po predaji, Đalma Marković opalio legendarnom Eusebiju.
Kartaškoj ekipi trešnjevačkih mališana Ori, Juri, Selimu i meni pridružuje se Ernest Major.
Bivši Dinamovac.
Sjetim se da je igrao u Croatiji iz Toronta.
Sa slavnim Eusebijom.
Povuče me znatiželja.
Jel’ Đalma stvarno opalio Eusebiju trisku?
“Ma kaj bi ga vudril? Pokazival mu je kak treba pucat’ slobodnjak. Lopta je preletila tribinu. On se deral. A mi smo se smijali. Ma, ne bi se usudil pljusnut jednog od najvećih igrača u povijesti”, sjeti se Ejo kak je skup s Eusebiom igral protiv Pelea.
Spiki se priključio i Nikola Orešković – Ora.
I on je igral za Croatiu iz Toronta.
No brzo smo se prešaltali.
Na mali nogomet.
On je španal za Domoinvest.
U istoimenoj firmi je bil desna ruka Zdenku Mahmetu.
Predsjedniku Dinama.
Bilo je u Zagrebu puno majstora velikog i malog nogometa – reče Ora pa krene nabrajati:
“Prosinečki, Boban, Mlinka, Cico…”
Josip Jurčević kralj je hakla na dva mala.
U vrtiću.
U Badalićevoj.
On se sjeti Cerina i haklera iz susjedne ulice pjesnika Kranjčevića.
Španere iz Grabe nabrojao je odvjetnik Selim Šabanović.
Spomenu i Branka Borgudana s kojim je igrao za kikiće Trešnjevke.
Došli smo i do onih zagrebačkih gospodara malih terena.
Palić, Žekva, Popovski, Vujanić, Narsete, Šantić, Mokriš, Samovojska.
Pohvalim se kako sam s Vojskom i Žutim igrao godinama u Joki.
Dogurali smo i do završnice Kutije šibica.
U četvrtfinalu sam, s Darkom Pavlinićem – Bradom, odigral dupli pas.
I zabil Kušlanovoj za pobjedu.
Uh, što se volim hvalit’.
Slijedila je tekma protiv Borca iz Siska.
Kažem dečkima da više nebum igral.
Oni meni.
Peder, pizdek, izdajnik…
I još svega i svačega.
Nisu htjeli ni čuti za zamjenu.
A kad sam im ponudil svog prijatelja Džemu Mustedanagića.
Koji se baš vrnul iz Austrije.
Više me nisu ni spomenuli.
Kao da nismo desetak godina haklali.
Na Kegliću i Kutiji.
S Džemom su prošli Siščane.
I otisnuli se u završnicu.
Na sedmerce.
Mokriševom „panenkom“.
I to odlučujućom.
Džemo sad u Čokoladi pomiče s Bobanom šahovske figure.
A Ora će:
“Taj Boban je fenomen. Čega god se primi razvaljuje. Nije imal pojma o tenisu. Nisam štel s njim ni igrat. A onda je zel trenera i za tri meseca toliko napredoval da sam rekel kak bi osvojil Wimbledon da je umjesto nogometa odabral tenis.”
Svašta smo mi toga izlaprdali.
Uz „dvajst do asa“.
I šarane.
A onda.
U neko doba noći.
Krenemo put Špišićeve republike.