Rođendan bez slavljenika, karmine bez pokojnika

Pavlova vas
Ljeto 2026.

Više nije važno kako izgledamo na fotkama.
Bitniji su nam snimci CT-a, rentgena, ultrazvuka, magnetne…
Ostarilo se.
Kao klinci igrali smo se skrivača.
Znaš ono?
Okreneš se prema zidu.
Brojiš do 10.
I svi prijatelji nestanu.I sada je otprilike tako.
Samo što to više nije igra.
Ostarilo se.
Šećem ispred Buldoga.
Sa šulkolegom iz IX. gimnazije.
Bogovićeva puna.
Prdnemo.
I ne okrećemo se.
Nije nas briga jel’ tko čuo.
Il’ vidio.
Ostarilo se, brate!
Kad u birtiji počnemo razmišljati da smo jaki.
Zgodni.
Seksi…
Vrijeme je za poć’ doma.
Pijani smo.
I stari.
A blizu je i faza kad labavi može da zabavi.

Sjetim starog Tina.
I one njegove ‘kako je teško biti star’…
Možda je vrijeme predbilježbe za dom.
Nutra je sve više mojih znanaca i prijatelja.
Čekaju na prozivku Svetog Petra.
I vegetiraju.
Napustiše nas Žac, Dražen, Slavek, Vladek…
Za sve njih spili smo gemišt.
Na karminama.

I onda mi padne na pamet Tom.
Novinar Ivo Tomljanović.
Prijatelj.
On je u Deželi okrenuo janjca.
U Višnjevcu kraj Bjelovara skurio šarane na rašljama.
Kod Viteza na Kapelščaku roštiljao.
Potrošio i objasnio.
“Kaj će mi karmine bez mene? Sve dok ne bum umrl, organiziral bum za pajdaše karmine. Nacugal bum se skup s njima!”
Jednom prilikom zamolil je Zlatka Viteza da ne pije previše.
“Zakaj, Tom?”
“Štel bi da mi ti govoriš na sprovodu. da poživiš duže od mene.”
I Zlatko ga je ispratil put nebeskih skladišta pokojnika.
Kad je Tom otišao, karmina nije bilo.
Odradili smo ih skup barem pet.
Moj prijatelj Vitez nema više volje za rođendanskim slavljima.
Prošlo ljeto, na dan antifašizma, 22. lipnja, za njegov 75. , iznenadili smo ga.
U kulu na Opatovini banuli smo s darovima, vinom i čestitkama.
Dimitrije Popović, Zlatko Ožbolt, Hrvoje Klobučar, Arči i ja.
I moral nas je istrpit.
Ovo leto organizirali smo 22. lipnja janjca kod Bojana Sušina.
Pavlova vas.
Nadao sam se.
Nagovorit ćemo Zlatka da dojde.
“Spreman sam ga dopeljat gore ak bu štel.”, obeća Dražen Ferenčina.
Redatelj i ravnatelj Gavelle.
Uzalud.
Zlatko se ni dal.
“Nemrem ostavit svoju Zoru samu.”
I kaj smo mogli neg proslavit rođendan bez slavljenika.
Uz pjesmu Tvrtka Stipića.
Kojeg nije bilo.
Paganinci su bili.
Pili su i papali.
Al nisu popevali.
Davili smo se u baklavama koje je spremila Nuna, supruga Džeme Mustedanagića.
Dok si trepnuo, ode tepsija.
Ali, ni njih nije bilo.

Karmine smo slavili bez pokojnika.
Rođendane bez slavljenika.
S muzikom.
Bez muzike.
S pjesmom.
Bez pjevača.
S baklavama.
Bez Nune i Džeme.
Nakon žderačine, pala je i kladionice.
Tko će biti prvak svijeta?
Većina za Brazil, Argentinu, Španjolsku, Francusku…
DJ Nikša jedini za Hrvatsku.
Zoran Šokota, otac bivšeg vatrenog Tome, upisa Maroko.
Što se naših tiče.
Očekivano.
Labavo, ali očekivano.
A ja u prošlom tekstu rekoh da Luka Modrić i na štakama vrijedi suhog zlata.
Slavek nam svako malo iz Amerike i Kanade šalje snimke s kockastih tribina.
Netko u tom nogometnom laprdanju ispali i prigodan vic:

“Zašto je BiH najčudesnija reprezentacija na SP?”
“?”
“Oni i kad izgube obraduju pola države!”