Zagreb,
Proljeće 2026.
Na one ‘ozbiljne’ tekme više ne idem.
Zbog divljanja.
Topovskih udara.
Bengalki i petardi.
Prijatelj Hala me nagovorio da gledam klince.
I njegov unuk Roko je mrežu njima.
Talentirani kadet Rudeša.
Na tribinama zgodne mame.
Bodre svoju dječicu u kopačkama.
Slatko.
Nema galame.
Niti pucanja.
Milina, brate.
Drago mi je što se Dinamo vratio na Mamićeve europske kolosijeke.
S novom posadom.
Boban, Zeko, Kovačević…
Marko Kuže kojemu sam krsni i firmani kum poslao mi sliku proslave titule i kupa.
Na terenu on, supruga Iva i sin Vito.
U plavim dresovima.
Mislim si, i Joža je tu negdje.
Na travnjaku.
U srcima svih Boysa.
Uvijek je za njih.
UNO DI NO I.
Upravo je počelo i SP.
Nogometni kirvaj u Americi.
Sjetim se dragih prijatelja i kolega koji će sve to promatrati odozgo.
S tribina Svetoga Petra.
Pisao sam o njima u Dinamovoj reviji.
Pa malkice prepisujem samoga sebe.
Za njih Dinamo i nogomet nisu bili novinarski i reporterski zadaci.
Za njih je to bila emocija.
I nema ih više kako bi uživali u plovidbi modrih u europskim morima.
Da plamte s vatrenima u Americi.
Koliko nam samo fale “Priče iz Maksimirske šume” Tomislava Židaka.
On bi uz Jarecov “svadljivec” kreirao modru povijest.
Zajedno smo počeli kao brucoši na Pravu.
A onda i na prvom novinarskom zadatku.
Uz kuhane kobase i senf.
Na jubileju Streljačkog društva Zagreb 1876.
“Novinarstvo, nogomet i Dinamo su moja strast”, rekao je Tomici Galoviću i meni prije operacija herca.
Bio je tužan što je morao u KBC Dubrava.
“Konačno sam dogovorio intervju s Pepom Gvardiolom, a morao sam već pisati i memoare čovjeka koji je zagrlio Zagreb i Dinamo svojim bijelim šalom.”
Svašta nam je još ispričao.
Pa čak i to da će u knjizi otkriti tko je namjeravao otrovati velikog drukera Dinama Franju Tuđmana.
Šapnu nam i ime.
Čovjek je svima znan, ali je i živ.
Pa mi ne pada na pamet spominjati imena.
Lijepo smo se pospominjali.
Dinamo je dominirao u priči.
I to je bio naš oproštaj.
Tomo je nakon dva dana odletio s ove naše loptice u neki bolji svijet.
Nema više ni čovjeka zbog čijih su prijenosa tekmi zagorjeli mnogi ručkovi.
I domaćice su uživale u njegovim duhovitim komentarima.
Znate već tko je bio Dinamov ‘med i mlijeko’.
Dinamov ban.
Za kim vrisnula jedna klinka.
Tko je Dinamov as tref.
A tko Lane s Korane.
Za dosadnu tekmu znao bi reći kako bi puno zanimljiviji bio direktan prijenos plime i oseke.
S Ivom Tomićem sam imao posebnu relaciju.
Čudili su se njegove kolege s radija kad mi je, sa svjetske smotre nogometa, slao razglednice.
A on je dobro znao da ja znam kako je on najzaslužniji što je čovjek s ‘licem Delona i dušom demona’ doletio u Maksimir.
I Fredi Kramer je kao radioreporter drukao za plave.
A kasnije uređivao Dinamove monografije.
“Niste, kolega baš trebali ono o kravici”, zašpotao me Fredi kod Viteza nakon jedne Histrionske predstave.
Naime, kad je Šantek potpisao za Dinamo, u ugovoru je bila i stavka o kravici za njegovu obitelj.
Gosponu Frediju nije bilo teško da je otpelja kroz Zagreb Šantekovima.
A ja to sve, na Kramerov užas, napisao.
Ma, i ta kravica je dokaz njegove ljubavi prema Dinamu.
A tek onaj pjesnik nogometne poetike koji je Maradonu prozvao ‘malim zelenim’.
E, on je bio poseban i čudesan.
Zvonimir Magdić Amigo.
Znao bi mi reći.
“Amigo, nogomet je šport, a kad u košarci, rukometu, vaterpolu primite loptu rukom, to je za mene henc, kaj ne?’
Govoril bi nam kak bi maknul golove s terena.
“Zakaj?”, pitali bi ga znatiželjno.
“Pa kad zabijete gol, uvijek date loptu protivniku!”
Amigo je punim plućima pisao i disao Dinamo.
I nogomet.
Slično kao Ivan Topić Topa.
Nije mogao skrivati ushićenje Ćirom Blaževićem i ‘bijelim šalom’.
Pa je zbog veličanja lika i djela čovjeka ‘ s licem Delona i dušom demona’ završio na Komitetu.
I on je prerano otišao.
A Dinamo i nogomet mu je bio iznad svega.
Tek onda Martell.
I ponekad rulet.
Sjetih se kako je Ivo Škopljanac, bivši suprug Jadranke Kosor, drhtao u eter kad bi Dinamo gubio.
I radosno klicao kad bi pobjeđivao.
Pa Darko Draženović, koji je najzaslužniji što je Snješko Cerin s Trnja pretrčao u Maksimir.
O Krasnodaru Rori, kao novinaru, nepotrebno je pričati koliko je volio nogomet i Dinamo.
Toliko o onima kojih više nema.
A patili su uz Dinamove poraze.
I bajkovito uzdizali pobjede modrih i vatrenih.
O živima.
A ima ih još puno.
Drugom zgodom.
I za kraj, jedan stari, ali prigodni:
Okružili Modrića tamburaši i pitaju:
“Što da ti sviramo?”
“Penal!”
Naslovna Fotografija: Tomislav Židak (1963.-1917.) u objektivu Tonya Hnojčika (1951.-2018.)
