Krematorij, Histrioni
Ljeto ’26.
I nitko mi nemre moju Zoru zeti…
Popeval je moj dragi prijatelj Zlatko Vitez u svakoj prigodi.
Ženi svog života.
I kad je potiho odlazila.
Skup su popevali.
I nitko mi nemre moju Zoru zeti…
Anđeli su je ipak zeli i odveli put neba.
Sve te anđele i Svetoga Petra Zora bu navčila linđo, nijemo kolo…
Zaplesat će skup neka nova nebeska kola.
Na svemirskoj smotri folklora.
Malo ih zna da su Vitezovi Zorica i Zlatko decenijama oplemenjivali zagrebačka ljeta.
Zora kao kreatorica Smotre folklora.
A Zlatko s Histrionima na Opatovini.
Jedini bračni par s dvije Nagrade grada Zagreba.
Zora je bila čudo.
Žena-zmaj.
Nikad neću zaboraviti kada smo na Staru godinu anno domini nebitno iz Karake banuli Zori na kapiju.
Kuže, Jovićević, Vitez, ja…
Zora nam je otprla lesu.
A onda, poput Ronalda, opalila po lopti koja je stajala na hodniku.
“Jebala te tvoja nogometna inteligencija”, opsova jer joj je propao dogovoreni doček Nove.
“Dobar udarac, Zore”, oglasio se Čedo.
A mi na prstićima odosmo u gluhu noć.
Svak po svoju porciju bračne špotancije.
Kad su Dinamovci bili na pripremama u dalekom svijetu, na adresu Zorice Vitez, stiže razglednica iz plavog tabora.
Na dnu je pisalo:
“Pozdravlja te tvoja nogometna inteligencija!”
Zora se nasmijala i rekla Zlatku:
“Ti tvoji nogometaši baš i nisu tak bedasti. Čak su i duhoviti.”
A sad ću malo reciklirati jedan jedini intervju sa svojim starijim bratom Zlatkom Vitezom.
Na pitanje:
“Žena tvog života?”
Odgovorio je:
“Moja Zorica.”
I pitao sam ga dalje.
I dalje.
Iscurilo je iz tog blic razgovora jedno pitanje vezano uz njemu najdražeg političara.
“Francek Tuđman“, odgovorio je Zlatko.
Omaškom to je nestalo u Večernjaku.
Eto sad ispravak greške.
I objavljujem ostatak kratkih pitanja i odgovora.
kao u onim našim dječjim leksikonima.
“Najljepši trenutak?”
“Otvaranje Histrionskog doma.”
“Najteži trenutak?”
“Politički napadi na moje histrionske predstave.”
(Sad bi sigurno odgovor bio “gubitak moje Zorice”.)
“Najbolja uloga?”
“Vojnicki u Ujaku Vanji.”
“Najdraža uloga?”
“Vincek u Dnevniku malog Perice.”
“Najdraža režija?”
“Krležijada.”
“Najbolji partner na sceni?”
“Rade Šerbedžija.”
“Najbolja partnerica na sceni'”
“Ena Begović. I najljepša.”
“Najbolji redatelj?”
“Kosta Spaić.”
“Najdraži profesor?”
“Bobi Marotti.”
“Najdraži Histrion?”
“Mladen Crnobrnja – Gumbek.”
“Najdraža uloga na ekranima?”
“Tomek u Bogu igre.”
“Najbolji prijatelj?”
“Arsen”.
“Književnik?”
“Miroslav Krleža?”
“Književnica?”
“Marija Jurić Zagorka.”
“Pjesnik?”
“Drago Britvić.”
“Najdraži pjevač?”
“Ivo Robić.”
“Najdraži sport?”
“Nogomet.”
“Najdraži igrač?”
“Marko Mlinarić.”
“Najbolji sportaši?”
“Pelé i Ali.”
“Klub?”
“Dinamo.”
“Trener?!
“Ćiro.”
“Piće?”
“Gemišt, i to onaj zagorski.”
“Riječi po kojima će te svi pamtiti?”
“Sabor je kokošinjac.”
Završili smo.
Peljam se dvanaesticom na Trešnjevku.
Zvrcne me Zlatko.
“Nisi me pital’ tko mi je najdraža pjevačica.”
“Znam. Gabi Novak.”
“Tak je.”
I to bi bilo to.
Uz kratki:
Pita Crnogorac popa;
“Jel’ mi idemo sami u raj il’ netko dolazi po nas?”
