Trešnjevka, Arheološki muzej, Zlatni dukat
Jesen, 2026.
Ovo bi trebalo biti iznenađenje.
Kad među štandovima Trešnjevačkog placa ugledaš tiranina zdrave glave.
Iliti posljednjeg rimskog boga.
Cara Dioklecijana.
Mog komšiju iz Novomarofske.
Amara Bukvića.
“Odveo sam djecu u školu kralja Tomislava pa tražim nešto za ručak”, reče mi Amar.
“Koliko traje Dioklecijan?”
“Dva sata i 20 minuta. Pogledaj, neće ti biti dosadno.”
I da znaš da hoću.
Zbog komšije, Nataše, Despota…
Napuštajući omiljeni plac, srećem Elizabetu Kukić.
Sjajnu glumicu.
I presretnu baku.
Pospominjali smo se, naravno, o unukama.
Tko ih ima, zna.
Tko ih nema, ne mora da zna.
Slijedio je ispraćaj na Mirogoju.
Dragog mi prijatelja Mate Perajice.
A iza obavezne Lokasove Potjere, pravac Arheološki muzej.
Onako putem razmišljam.
O pčeli alergičnoj na med.
O vaterpolisti alergičnom na vodu.
I slikarici alergičnoj na boje.
Na međunarodnoj multimedijalnoj izložbi i slika moje prijateljice Jagode Popović.
Oš’, neš’.
Subjektivno ili objektivno.
Meni najljepša.
Završila Jagoda Likovnu akademiju.
I skužila da je alergična na boje.
“Uopće ne smije raditi s uljenim bojama. Srećom, postoji akril i druge tehnike”, objasni mi njezin suprug Dimitrije (na slici s Jagodom).
Šokirala me gužva u Arheološkom.
Otvaranje nije ni počelo, a gladna gomila već je počistila švedski stol.
Nestao je za tren i tiramisu.
Cuga uglavnom posaugana.
Gdje su nestala ona vremena ‘žutog pulovera’ Vladeka Svibena.
Kralja švedskog namještaja.
Tad se znalo.
On kreće prvi.
Ali tek nakon premijera.
Nakon promocija.
Ili otvaranja izložbi.
Ovaj put su i dežurni proždrljivci svih događanja popušili.
Nisam to mogao gledati.
Prošetah do Zrinjevca.
Zavibrira mi u džepu mobilni.
“Umro Bibi!”, javi mi Vlado Marinčić.
A Bibi Galeković je legendarni zagrebački bubnjar.
I puno dobri čovjek.
Tipkam broj bivšeg bubnjara Grupe 220.
Ranka Balena.
Vraćaju me misli na čage u Vrbiku.
Na Drageca Mlinarca.
Balena…
“Moj sin je dnevno primao po stotinu pisama obožavateljica”, pričala mi je njegova mama Vlasta Balen.
Bivša ravnateljica Gavelle.
I Rankov tatek bil je velka faca.
Prvi direktor NAME.
Dizal bi se rano.
Oblekel u kancelariji kiklju.
Stavil rupčeka oko glave.
I spustil se među trgovce.
Neljubazne bi pozval na razgovor i zašpotal ih što su bili bezobrazni prema mušterijama.
“Ni istina, gospon direktor, lažeju”, bunili bi se.
A stari Balen navlekel bi rupčeka na glavu.
Prepoznali su kumicu.
I priči je kraj.
Iz trećeg pokušaja dobijem Ranka.
“Umrl je Bibi!”
“Ajme. baš mi je žao. Na Silbi sam i nebum stigel na sprovod.”
Nova zalih zaleđenog tiramisua u Arheološkom je nestala.
Promocija je finito.
Još jednom škicnem Jagodin hommage Vivaldijevoj zimi.
Ma, najbolja slika na izložbi!
Uvjerljivo.
Sutradan sam s prijateljem Josipom Jurčevićem potamanio vrhunski fiš u Dukatu.
A kako Jura uvijek priča viceve, eto jednog za kraj:
“Barica, zakaj si se udala za Štefa?”
“Bil je jenput u apoteki ispred mene i tražil prezervativ xxxl. Prekasno sam shvatila da muca!”
