Sim pa tam,
Ljeto ‘2026.
Pa po lojtrici gor.
Pa po lojtrici dol.
Pa po lojtrici gor i dol.
Otprilike u tom ritmu sam prošpanciral protekli tjedan.
Što sam stariji, sve mi lakše pada.
Javi mi se šulkolega iz devete gimnazije Stanko Majdak.
Pjesnik i dugogodišnji gradonačelnik Zlatara.
Spremamo “stogodišnjicu” mature.
Imam osjećaj da nam je raska Maja Kovačić najvitalnija.
Mi sve umorniji.
Smežuraniji.
Kaže mi jedan iz bivšeg 4.c:
“Kad vidim na televiziji da netko jede, odmah otvorim frižider. I jedem. Kad vidim kako se u TV-serijama ševe, ja opet odem do frižidera. I jedem.”
Kao da gledam sebe.
Moj frižider dnevno ima najviše lajkova.
U svojim bedastim glavicama svašta si umišljamo.
Ali ogledala ne lažu.
Strmoglave nas u realnost.
Generacija smo za koju važi ona:
“I labavi može da zabavi.
Nije ni to za baciti.
Moj sused koji je prešajbal 80-tu tvrdi:
“Bil’ sam na godišnjici mature. Tak su svi ostarili da me nitko živ ni prepoznal.”
I tako dok razmišljam o našoj godišnjici, javi mi se dragi prijatelj Zlatko Vitez:
“Kad si pisal o Eni Begović mogel si dodati da je bila čudesna Nera u “Gričkoj vještici”.
U pravu je Zlatko.
Bila je Zagorkina najveća heroina.
Karizmatična kraljica scene.
Kažem mu kako mi je Ena bila bajkovita i u “Juranu i Sofiji”.
A onda se sjetim kako je Vitez dobio dozvolu da igra predstavu u prostoru katedrale.
Tadašnji kardinal Franjo Kuharić.
Zlatkov prijatelj.
Nije se dal.
Ni popuštal.
Bil je uporan u odbijanju.
“Bum prešel po dozvolu kod vašeg šefa”, uporan je bio Vitez.
“Kod kojeg šefa?”, začudil se Kuharić.
“Pa kod Pape!”
Kad je skužil da je Vitez uporan, opičen i pomalo nor i da bu zaistač zapalil u Vatikan kod kolege glumca Wojtyle, Kuharić je popustil.
Kultna proročanska predstava igrala se iza katedrale.
Šefica rasvjete bila je glavna časna sestra.
Ali to je već druga priča.
Umjesto na groblja, za godišnjice smrti Bobe, Željka, Pave, Jerkića, Slaveka, Ive, otišli smo zavrtiti janka.
U sjećanju na njih hititi v gubčeke kupicu vina.
Slikao sam ekipu i fotku poslao Mirjani Čimbur.
Da zna kak nismo pozabili najvećeg galamdžiju našeg jata.
I da nam njegova plemenita urlikanja užasno fale.
Na povratku u Zagreb svratio sam do zlatarne Gjoni u Jurišićevu.
I obradovao se.
Moj prijatelj Jozef Gjoni uskoro će postati deda.
Dobro nam došao u najljepši klub.
S Orom i Slavekom u Dukatu škicam modre.
“U Dinamu bi šteli da surađuju Zajc i Lisica. Toga u prirodi nema. Niti more biti”, primijeti naš prijatelj Nikola Orešković.
Jebiga.
Ispada da je stari španer Ora u pravu.
Plavima ne ide i ne ide.
Podsjećam Zvonu Bobana da u klubu na plaći ima zaposlenika koji je već vodio Dinamo.
Sa stopostotnim uspjehom.
Četiri tekme, četiri pobjede.
Bude li prijelazno rješenje, osvojit će sigurno titulu i kup.
I nebuju ga tak brzo menjali.
A sve potrebne papire ima.
Ima sve.
Zna sve.
Kod njega bi odlično surađivali i Zajc i Lisica i Mišić.
Mislim da nije teško pogoditi tko je ta legenda Dinama.
Kao igrač je osvojio titulu.
A kao trener sve redom pobjeđivao.
Ime mu je…
A sad zeru smijeha:
Kako razljutiti prodavačicu u butiku?
Pomoliš glavu iz kabine za presvlačenje i kažeš “Alo, nema WC papira”.
