Sandrin stas i glas i vatreni hodometni pas

Zlatni dukat,
Kontesa,
Jesen 2026.

Što da se radi subotom?
Pajdaši moji dragi.
3. listopada.
Stvarno sam bio u dilemi.
Trilemi.
Dajte najte.
Nije mi lako.
Tugovao sam što nema više Lastana.
Junaka mojih pionirskih dana.
Da ga priupitam.
Dragi, Lastane, što da radim?
Ići na jubilarku u Scenoteku, ili gledati Harryja Kanea i Luku Modrića na Rujevici.
Ili ići u Pleterje kod Marijana.
Dumam iliti razmišljam.
A onda na cesti od Bizeljskog do Harmice zacvili mobitel i riješi trilemu.
“Dolaziš na moju premijeru u Kontesu?”, javi se moja drag prijateljica Sandra Bagarić.
“Kad je?”
“U subotu 3. listopada.”
A njoj jednostavno nemrem i ne smijem reći da bum gledal tekmu.
Sandrin poziv je naredba.
Imperativ.
Zato sam se nacrtal na njezinoj životnoj priči.
Ona i virtuoz na klaviru, Darko ‘Između nota života’.
Iz grada ćevapa i behara stigla je Sandra u svijet štrukli i licitara.
U svijet svog profe Darka kojem je darovala svoju bosansku dušu i dva prekrasna sina, Marka i Lovru.
Rekoh redatelju Raponji kak je sjajno posložil sve legiće na ovoj predstavi pjesme, poezije, smijeha i svirke.
‘Između nota života.’
Šokantan je bio početak kad se Sandra u riflama, majici, bez šminke i frizure pojavila na sceni.
Zanijemio ja.
Zanijemili svi.
Krenula je pjesma i priča o njezinim danima sevdaha.
Topla.
Lijepa.
Emotivna.
A onda je oblekla opravice kao diva iz snova.
A kad je navlekla črlenu kiklju, onu koja se lijepi uz tijelo, muškarcima se zaledil dah.
Osjetilo se da u strahu od svojih žena potiho u sebi šapću onu kultnu rečenicu iz filma ‘Tko to tamo peva’.
‘I tata bi sine’.
Ma bila je to čuka čiste ljepote i poezije.
Užitak za dušu.
I trajat će ‘Note života’.
200, 300 puta.
I šire.
Za stolom 29 uz mene Oleg, Darkov frend iz djetinjstva i moj dragi prijatelj iz Karakinih noći.
S nama uz bocu vina i bivši Dinamovac, Fabijan Komljenović.
Baš su sjajni!
Zborno smo zacvrkutali uz Fakinovoj malvaziji.
A onda sam se preko ćevapa prešaltal na nogomet.

Ispričah Sandri, Darku i Gavranima kako su se sarajevske ćevabdžije na originalan način oprostile od svoje legende.
Jasmina Džeke.
“Nemrete verovat, svi su tog dana umjesto legendarne desetke u somunu, trpali jedanaesticu što je broj Džekinog dresa.”
“Baš super”, uzvratiše.
Našu tekmu s Englezima komentiral je kapetan Modrić.
“Ne možeš protiv Engleza igrat s igračem manje, a kamoli bez njih četiri, pet.”
U pravu je Luka kojeg sam fotkao u Baltazaru s Sandom i njezinim slatkim fakinima Markom i Lovrom.
O Biliću nebum puno.
Sad ga guraju u ulogu novog agenta 007.
Rugaju mu se.
Bilić i sedam patuljaka.
O tome kak je bolje jednom zgubit 7:0 nego sedam puta po 1:0.
A on bi nabrzaka trebao otkriti spavače te igrače manje.
I zahvaliti im se.
Uz puno ćevapa.
Obrana koja primi sedam komada, a ne napravi faul…
Ma ne bi više o tom užasu.
Tekmu sa Španjolcima gledao sam u Zlatnom dukatu.
S Jurom, Orom, Slavekom i Mesom.
Mudri strateg Ilija Lončarević tako je, par sati prije tekme, sve nacrtao i nagovijestio da sam naslutio što nas čeka.
“Slavek, meni 4:1 Pedrija i društvo, a tebi sve ostalo”, predložim.
“Ma, kaj god! Ti si lud”, uzvrati gazda Hala.
Očito nismo bili bedaki ni ja ni Nikola Oreškovi koji je također nudio 4:1 za Španjolce. I na kraju nas je počastio sočnim ražnjićima, ćevapima, uštipcima koji su donekle popravili dojam užasnog izdanja vatrenih.
Bili su odlični na zagrijavanju.
A kad je počela tekma, nije ih bilo na terenu.
Bolje da su ostali u svlačionici.
Mijenjaj, Slavene!
Tako ti boga.
Mijenjaj sve one koji se komotno mogu prebaciti na hodomet.
Pridruži ih Vrbanoviću i Cvitkoviću.
Tu smo najbolji u Europi.

I mala šala za kraj.
“Ustaj, Slavene, već je osam!”
“Jel’ opet Kane?”