Dukat, vinski podrumi i sjećanja
Ljeto, 2026.
Prošetali su obje Gospe.
I Velika i Mala.
Grožđe je već obrano.
Hala i ja napravismo inspekciju mošta.
Sladak ko’ med.
Godina vrhunskih vina.
A naši prijatelji tuguju u podrumima.
“Meni je potuklo 80 posto”; kaže nam Bojan Sušin.
Kvaliteta bu.
Količine ne bu.
Za mene, Halu i naše jato bu dost.
Po povratku iz inspekcije u Zlatnom dukatu nam se pridružuje Goran Grgić.
“Snimamo na otvorenom seriju za RTL. Vakula najavljuje kišu pa ću se naigrati s unučicom Dunjom”, jedva čeka Grga, novopečeni predsjednik zagrebačkog ogranka Lions Cluba.
“Dopelaj ekipu u petak na fiš paprikaš i šarane na rašljama”, najavljuje dernek gazda Dukata.
Vozeći se oko ponoći s Grgom prema Trešnjevki, pade mi na pamet Ena Begović.
Sjajna glumica.
Sjajna žena.
Nemrem verovat da je nema već 26 ljeta.
Taj 15. kolovoza 2000. pamtit ću vječno.
Sjedim u Hrašćini Trgovišću s punicom Šteficom i Hrestakima.
Pijem zagorski kiseliš.
Tzv. tudum.
Iz susjednog dvorišća radio probija zvučni zid.
A onda neki nestvarni glas reče:
“Poginula je Ena Begović.”
Pala mi čaša iz ruke.
Razbila se.
A razbijen i ja.
Bili smo bliski.
Družili se.
Radovala se životu.
Kad je ostala u blaženom stanju, rekoh joj da ju čekaju najljepši trenutci majčinstva.
“Znaš da si bio u pravu. Fućkaš sve moje uloge, ovo je ipak nešto najljepše!”, javila mi se iz rodilišta kada je Lana prvi puta ugledala majku.
Večernjak je prvi imao vijest.
Prvi smo imali i duplericu s njezinog vjenčanja s Dikanom Radeljakom.
O njezinoj smrti nisam mogao pisati.
Nisam imao snage.
Kroz ponornicu sjećanja i zajedničkih druženja, naviru uspomene.
Često me znala zvrcnuti na fiksni u Gavelli.
Nije bilo mobitela.
“Hajd’ dođi da me ispratiš. opet me čekaju pacijenti.”
Ostavljao sam ekipu i putna.
Dočekao Enu i otpratio je do stana u Dežmanovom prolazu.
U razmaku od desetak metara iza nas bi šetao jedan poznati kantautor.
Nije bio agresivan.
Samo neugodan.
Nemreš mu niš’, osim ga upozoriti da se ne glupira.
Bilo je i onih koji su htjeli kontakt.
Kupovali bi košare i bukete.
S njima je bilo lakše.
Jer su bili pizdeki i kukavice.
Našetao sam se, bogami, od Zdenca života do Dežmanovog.
Ena je imala obožavatelja i pacijenata ko’ Hajduk navijača.
A onda.
Jednogodišnja stanka.
Na fešti u Gavelli.
Ja crno vino.
Ena Smirnoff.
Nešto mi je dobacila.
A ja napravim kardinalnu grešku.
Zavrnem joj nos.
Naljutila se i do Badnjaka nismo razgovarali.
“Znaš da je osjetljiva na svoj nos”, objasnila mi je njezina najbolja frendica.
E, da sam znao.
Družili smo se i dalje.
U Gavelli, Karaki..
Bili skup na izletu u Tesliću gdje je Ena kumovala novom pogonu regeneracije.
“Ajd’ sa mnom, dobit ću tepih pa mi trebaš pomoć da ga donesem u stan.”
Pristajem da se iskupim za ono frkanje nosa.
Prolaze godine.
Lana raste.
Zaručila se.
Bila bi preponosna na svoju pametnu i lijepu princezu.
Pokojni Željko Sabljić, Enin prijatelj i kum, prvi me upozorio na njezin panični strah od vožnje.
“Tresla bi se kod svakog preticanja.”
Krešo Dolenčić mi je potvrdio te priče.
“Vozili smo se u peglici. Enu je bilo užasno strah. A onda su se iz čistog mira otvorila vrata na njenoj strani. Skoro je ispala.”
Pa ona nesretna vožnja na Jarunu koja je završila tragično.
Oni koji u svemu traže nekakve znakove tvrde da je i numerologija bila protiv nje.
Imala je, navodno, u imenu i prezimenu iste nesretne brojeve kao otac i sin Kennedy.
Znamo kako su okončali.
Istu numerologiju imao je i autor “Malog princa”.
Osobno u te brojeve sudbine baš i ne vjerujem.
No ima toga još.
Ena je dugo u prolazu Kina Europe škicala jedan prsten s modrim kamenom.
Rekli su joj da nosi nesreću.
Ipak ga je nabavila.
Frendice iz Gavelle su je odgovarale od udaje u vjenčanici tamne boje.
Rekli su da donosi nesreću.
Ena ih nije poslušala.
Bilo je i onih koji su povezivali njezin život sa sudbinom barunice Castelli.
Ima tu puno podudarnosti.
osobno sm prisustvovao izradi njezine biste za grobnicu na Mirogoju koju je Dikan naručio od Dimitrija Popovića.
Napomenuo sam mu kako bi bilo super da je glava malo povinuta kako bi njezina prelijepa kosa došal do izražaja.
i dok smo ispijali putnu, glava se spustila kao na poklon.
Kosa je prekrila dio lica.
Možda je uzrok toplina koja je u glini oblikovala tu konačnu verziju biste.
“Ima u svemu ovom nešto mistično”, rekao mi je Dimitrije i odlučio da baš tu pozu izlije u bronci.
Bog je valjda htio da bude tako.
On na kraju o svemu odlučuje.
I za kraj, po običaju, kratki:
Kako se zove Hercegovac bez para?
Bosanac!
