Opatovina,
Ljeto ’26.
Korak po korak.
Škljoc, Slavek i ja.
Penjemo se na Opatovinu.
U posjet Francekovoj tetici.
Laprdamo.
Naravno, o nogometu.
Prošle nedjelje napisah kako se mjesecima znalo da će Dalić ići na nogometno hodočašće u Meku.
A Slaven Bilić Ući na njegovo mjesto u katedrali HNS-a.
Mnogi mi nisu vjerovali.
Sve dok nisu stigla famozna saopćenja.
S fol sastanaka.
Naškrabal’ sam kak Livaković ne napušta svoju lajnu ni za živu glavu.
“Ipak je jenput izletel van”, upozore me dečki.
“Kad?”
“Kad mu je Harry Kane pucal penal.”
Smijemo se.
I stižemo kod Francekove tete.
Kreće i priredba.
Ljudi se valjaju po tribinama.
Histrionske dežurne postrojbe prenose gazdi Vitezu svaku kap kiše.
Otvaraju se ambrele.
Uzalud.
Počelo je pljuštati.
Ljudi bježe pod tribine.
I tende.
Oblaci se smilovaše.
Redatelj Gigo Vitez dijeli salvete i toalet papire gledateljima.
Treba obrisati šamrle.
Da se guza ne smoči.
Glumci nastavljaju čaroliju.
Totalno opičeni i nadahnuti Čuček, Martić i Grčić poput Dembelea, Mbappéa i Olisea predvode do teatarskog orgazma mlade ekstra talentirane kolege.
Viagra diže mlohave.
Histrioni na Opatovini dižu raspoloženje u nebeske visine.
Plače od smijeha i Sveti Petar.
Njegove suze opet tjeraju publiku pod strehu.
Doma se ne daju.
Čekaju da stane.
Opet Gigo, čovjek-hobotnica, dijeli rupčeke za brisanje stolica.
I montipajtonovski šou na Opatovini kulminira smijehom.
Koji traje li ga, traje.
Kad je zviznula ona prva kišurina glumac Hrvoje Klobučar me podsjeti na Zagorkinu kćerku s Lotrščaka.
I onda je lijevalo.
Publika se nije dala proć’.
Dežurni uvlakači otvarali su kišobrane iznad glava Franceka Tuđmana.
A on ih je maknul.
“Se sećaš da su tad i svi ministri zatvorili ambrele?”, doda Hrvoje.
Na domjenku u Kaptolskoj kleti priveo sam nekoliko glumaca do Tuđmana da pričaju viceve o njemu.
“Ima jedan kaj se boje pripovedati, a on je meni najbolji.”
“Samo ga ispričajte, ne bum se naljutil”, raspoložen je bio Francek.
Malo drhtuljavo jedan o Histriona otpočne priču:
“Otvara se u Trgovišću rodna kuća Franje Tuđmana.
Ministar Jure Radić stiže u zadnji tren provjeriti jel’ sve u redu.
A kad tamo, na krovu kuće ogromnim slovima piše:
ŽIVIO DRUG TITO!
“Jeste li vi ludi? Predsjednik samo što nije stigao”; ljutito će Radić.
“Ministre, samo vi hitite gemišt v gupček i mi bumo se to popravili.”
Vrati se Jure iz birtije, a na krovu kuće šljakeri dodali i pa je pisalo:
ŽIVIO DRUGI TITO!”
Franceka je to do suza nasmijalo.
Kao i publiku Francekova teta.
“Genijalan tekst, genijalna gluma i režija, ma genijalno je sve”, oduševljeno je pričao Dražen Ferenčina, redatelj i ravnatelj Gavelle.
S njegovim mišljenjem usuglasiše se svi.
Nino Škrabe i Ivan Goran Vitez su naškrabali sjajan tekst koji osvaja.
I nasmijava do ludila.
Čestitam starom prijatelju Škrabeu, a on, stari nogometni kibic, i veliki prijatelj Cice Kranjčara reče:
“Zakaj Bilić? Štel bi neko novo lice, na primjer Jakirovića.”
Jebiga, Nino.
Svak ima svoga.
Slavek, Škljoc i ja klizimo s Opatovine.
Mokri.
Al veseli i nasmijani.
I sigurni.
Francekovu tetu posjetit ćemo još nekoliko puta.
Usput mi izleti jedan kratki:
Francek ulazi u pekarnu.
“Prosim vas jedan kruh.”
“Jeste li za raženi?”
“Mamica ti je zaražena!”
