Saloon
Mirogoj
Krematorij
Ljeto ’26.
Vakula je totalno popizdio.
Kažu da je natjerao i Bračane da upale klima uređaje.
Žari li ga, žari.
Bože moj.
Sve što si namjeravao skuhati…
Skuhao si.
Što si planirao ispeći…
Ispekao si. Šapni Vakuli da nam se malo smiluje.
Krematorij, Mirogoj i Miroševac češće posjećujem od birtija, gostiona i kafića.
Uostalom, prijatelje sam nekad sretao u diskotekama.
Sad u apotekama.
Sjećam se kako bi stari, dobri Arsen dočekivao svoga kuma Viteza kad bi se vraćao s ukapanja ili kremiranja.
“Zlatkić, jel’ sahrana uspjela?”
Običaj je kad glumce spuštaju u raku da se plješće.
Kakti zadnji aplauz za umjetnika.
Tako je za ukopa jednog barda aplauz trajao i trajao.
Dva puta su lijes dizali na bis.
U ovim černobilskim uvjetima zapalili smo svijeće na grobu našeg Pave Kremenića. Krsnog kume moje urednice Mie.
Osam godina je prošlo otkako njegov brk ne poskakuje uz osmijeh:
“S s s s s…”
Nema gospara koji je zabio više golova od Pela, Messija, Maradone…
Zajedno.
Ima puno svjedoka.
Od Zajeca, Mlinke, Džeme, Janjanina, do Solde, Ivkovića, Marića, Vola i Fistrića…
I svih onih koji su njim haklali.
Brojka golova je vrtoglava.
Strah me napisati.
Naravno, računaju se oni s malih i velikih terena.
S nama svijeće pali čuveni DJ Ivica Fistrić.
Pavi je on u Tekstilcu i na haklovima namjestio bar 1000 golova.
Neponovljivi Zvonimir Magdić Amigo prozvao ga je zagrebačkim Georgeom Bestom.
Kak’ na terenu, tak u birtiji.
“E, sad ti zamisli mog sina koji je rekel da sam bil’ duplo bolji od Besta jer sam pil duplo više od njega”, smije se Fistra.
A ceri se i gazda Saloona Vlaho i potvrđuje:
“Popio si bar bočicu Ballantine’sa svaku noć u Saloonu!”
Stvarno se čuveni Irac može skriti.
O Fistrinoj nogometnoj čaroliji Amigo je nizao superlative.
Nevjerojatan tehničar, dribler šarmerskog stila.
Stila i tunela.
“Njemu lopta spava u kopačkama”, konstatirao je Amigo.
O Fistrinom talentu često je za života pričao i Cico Kranjčar.
Skup su i haklali.
A obojica imaju najljepšu unuku na svijetu.
Loree.
Vraćajući s Mirogoja prolazim pored Bandićevog groba.
Šta groba?
Ruglo.
Mislim si.
Koliko je samo ljudi zadužio.
Da svaki od njih izdvoji jedan euro.
Eto ti spomenika.
Prvi ću se uključiti u akciju.
Pa čovjek je decenijama bio na čelu ovoga grada.
Poštujmo to.
Tomašević i možemovci trebali bi reagirati.
I spriječiti da grob bivšeg gradonačelnika izgleda kao maketa Jakuševca.
Na povratku Vlaho Srezović me prisjeti jednog Bandićevog obećanja.
Penjali smo se skup po onim strmim štengama na Krematoriju.
Milan, Vlaho i ja.
“Gradonačelniče, ovuda se najviše spuštaju i penju najstariji Zagrepčani. Napravite tu pokretne štenge i natkrijte ih. Ostat će za vijeke vjekova Bandićeve stube”; trznem Milana.
“Znaš kaj? Imaš praf. Idemo delat i brzo bumo to napravili”; uzvratio je na svom hercegovačkom kajkavskom.
Čvrsto obećao.
I umro za 20 dana.
Popili smo na terasi Saloona putno za našeg Pavu.
Fistra je cugnuo dva.
Da ne razočara sina.
I Besta.
A meni stiže na onaj WhatsApp pjesmica od vremenskog vraća Zorana Vakule:
“VRUĆINA VEĆINOM POPUŠTA.
AL NAS BAŠ NE NAPUŠTA.
NITI OBLAK SVUDA KIŠU NE PUŠTA!”
Ima toga još.
Zvuči optimistično.
Gledam u nebo.
I čekam. A za pa-pa pade mi na pamet jedan kratki:
Kako se zove tajna služba na Braču?
CICIA!
