Mirogoj,
Krematorij,
Ljeto 2026.
Protekli tjedan ispratio sam put neba dvije majke.
Dvije Hercegovke.
Bake i prabake.
Obje u 96. godini napustiše ovaj grozni svijet u kojem polako i sigurno svi nestajemo.
Cinični Cetinjani za oni koji putuju u carstvo nebesko iznad devedesete kažu:
“Pođoše u sudačkoj nadoknadi.”
Luci Mamić na Mirogoju nisu mogla doći dva sina.
Oprostiše se od majke dirljivim pismom.
Toliko tuge, ljubavi, sjete, uspomena, bola…
Pomislim.
Ni moj prijatelj Miro Gavran ne bi napisao bolje.
A onda.
Spuštajući se sa Zoranovim prijateljem Sandrom prema Trešnjevki, pojavi se na mobitelu osmrtnica.
Umrla Ljiljanka Gavran.
U 96. godini.
Uz napomenu:
“Sprovod je u najužem krugu obitelji.”
Spopade me tuga jer Lilja nije bila samo Petrova, Renatina i Mirina majka.
Ja i puno, puno djece koje je kao učiteljica odgojila vidjeli smo u njoj odraz svojih majki.
Volio sam i jako cijenio tu predivnu ženu.
Čitala je život kao slikovnicu.
I onda mi Miro javi kako bi njegova Ljilja voljela da i ja budem na sahrani.
Prvi put u životu obradovao sam se putu na Krematorij.
I prisjetio se jednog Božića u Novoj Gradiški.
I 24 vrste kolača mame Ljilje.
Sve sam ih redom probao.
Uz njene pametne savjete.
Oplemenjene iskonskom dobrotom.
Miro je kao student maznuo jednu stručnu knjigu koju nije mogao nigdje kupiti.
Sad njegovi romani, drame, pripovijetke i pjesme ispunjavaju police te iste knjižnice.
Miro je za majku Ljilju, svoje najbliže i sve nas napisao sabrana djela.
Zato sam odlučio u nastavku pustiti jedan reciklirani tekst iz Večernjaka kojeg sam napisao prije par godina:
Majka Lucija rodila je tri sina.
Prvi – nogometni pjesnik i boem. Drugi – vrhunski trener i igrač. Treći – dugogodišnji gospodar zagrebačkog i hrvatskog nogometa.
Ante-Stojko. Zoran. Zdravko. I bez prezimena svi znamo tko su.
Priču o Mamićima počet ću u odavno zatvorenoj pizzeriji “Pizzicatu”.
Te večeri, prije puno ljeta, kod gazde Boće, okupila se respektabilna ekipa.
Okrugli rođendan Željka Klarića, tadašnjeg doministra za sport. Dobitnika “Bučara” za životno djelo. Najboljeg vaterpolskog suca na svijetu.
Pet OI, pet SP-a, devet EP-a… Da ne duljim.
U jednom trenutku stolu za kojim smo sjedili Zdravko Mamić, Pavo Kremenić, slavljenik Klarić, Vlaho Srezović i moja znatiželja, prilazi odvjetnik Ante Madunić.
– Zdravko, okruži se dobrim advokatima jer politici treba žrtveni jarac. Kapitalac. Znam da si im prvi na piku – iznenadi Zdravka koji je u nevjerici slušao što Ante laprda.
– Ma ne može mi nitko ništa! – uzvratio je Maminjo.
– Čuvaj se. Lakše im je žrtvovati tebe nego svoje ljude s vrha najjačih stranaka. Ponavljam da te imaju na nišanu. Shvati ovo kao prijateljsko upozorenje – uvjeravao ga je Madunić.
– Ma kažem ti, ne može mi nitko ništa – siguran je bio Zdravko.
Prošle su godine.
Umro Ante. Otišao i Pavo. A mi ostasmo kao živi svjedoci.
Zdravka je politika zgrabila. Bio je jači od sudbine. Ali ne i od politike.
Koliko je samo vrlih političkih guzonja prigrabilo naših para. I nikom niš’.
A Maminjo je u Hrvatsku doteglio, od transfera i Dinamovih europskih španciranja, milijune eura.
– Da je radio pametnije, nikad suda ne bi vidio – uvjeravaju me prijatelji odvjetnici.
Kad je bio na dnu, nikomu nije bio zanimljiv.
Boljela ih je ona stvar što je bio dužan Bogu i vragu. I kamatarima.
Sve je uložio u talente iz Hrvatske i svijeta. A kad su krenuli prvi eurići od transfera, oglasiše se oni koji su sve nas godinama potkradali.
I od Maminja besramno uzimali lovu, satove… Tko radi, taj i griješi. I pogriješi. Maminjo je osuđen. A s ovim progonom u Dinamu vratili su zagrebački i hrvatski nogomet u rikverc.
Ili se možda varam.
Opet malo o braći.
Stojko-Ante svoj je talent brusio od Hajduka do Napretka i bijeloga svijeta.
O Zoranu kao treneru sve se zna. Kao igraču ne baš sve.
– Samo ti znaš da su na tribinama skauti Reala koji su došli zbog Zokija – šapnuo mi je Čedo Jovićević koji se s Del Bosqueom i Rafom Benitezom brinuo o mlađim kategorijama kraljevskog kluba.
Kad je Zoran bio blizu Bernabeua dogodila se ona nesretna prometna. Nakon nje Zoki više nije bio kralj stopera.
Za kraljevski klub. Igrao je i za repku. Ali više to nije bilo to.
Zdravka znam iz dana kad je prodavao stiropor za navijačke guze. Da ne nazebu na tribinama. Snalazio se.
Preko svojih žnora nabavio je Kužeu prvi televizor. Pioneer.
I tad je bilo jasno da ima njonju za biznis.
Družio se s igračima. Upoznao ih sa Žljotom. Vodećim kockarom u gradu. On ih je plindrao na pokeru.
Čedo, Džemo i ostali brzo su odustajali. Kuže je bio uporan. Nažalost, od Žljota je puno naučio. Ali rulet ga je uništio.
Iz tih nestašnih, mladenačkih dana pamtim samo jednu svađu sa Zdravkom. Zamalo smo se potukli ispod južne tribine.
Era je bijelog šala.
Zdravko mi je opsovao majku Katu misleći da sam autor jednog ružnog teksta o Dinamu. Novinari su nedavno pisali da je on tukao i novinare. Neće biti. Kriv sam bio ja.
Nakon psovke skočio sam i zamahnuo šakom. On nogom. Ćiro je skočio između nas.
Zdravko ga je iz voleja pogodio u list potkoljenice. Ćiro se srušio. Puče mišić. Tučnjava prestade. A nije ni počela.
Sad malo o stvaranju moćnog Dinama.
Sve se zakuhalo kad su plavi igrali u “ligi za bedake”, boreći se za ostanak.
– Džemo, može li Kuže trenirati Dinamo? – trznuo je Maminjo Mustedanagića.
– Zašto ne?
– Čujem da kocka.
– Ma to nema veze. Strašan je trener. Nećeš požaliti.
Zdravko je malo razmislio i povjerio prvu momčad Joži i Džemi.
– Zdravko, imam samo jedan uvjet. Moj je posao na terenu i u svlačionici, a tvoj u kancelariji – inzistirao je Kuže.
Dinamo je poletio nakon Jože i odletio do europskih visina. Mamićeva vizija. Zdravko je postao gospodarom zagrebačkog i hrvatskog nogometa. Vizionar s pokrićem.
Čuli smo se kad je otišao Pavo Kremenić. Pa Joža i Čedo.
Kasnije je zaposlio njihove sinove Marka i Igora.
Pomogao je Joži da rješava dugove.
I njegovu vjenčanom kumu Brani Jedvaju da ne gladuje.
– U najtežim danima moje bolesti najviše mi je pomagao Mamić – često je isticala malonogometna legenda Mićo Vujanić.
Prolazile su godine i sezone. Nismo se često čuli. Ni viđali.
Zlatko Vitez režirao je kultnu “Krležijadu”.
– Nema para za daske koje trebaju Turini za scenografiju – požali mi se Zlatko.
Sjetim se da Maminjo u “Česmi” ima svoje ljude.
Zvrcnem ga i spomenem daske.
– Javim ti se sutra – kratko uzvrati.
Sutradan je na Opatovini kamion iz Bjelovara istovario daske za scenografiju.
Takav je Maminjo kojeg poznajem. Kažu uzima. Ali bome i daje. Znaju to mnogi.
I siromasi, i bolesni, i gladni…
Ali i suci, novinari, policajci i političari koje je podmićivao.
Meni je za Histrione dao dva kubika dasaka. I ništa više. Bili smo i ostali iskreni prijatelji.
