Španciranje po gradu,
Jesen, 2026.
Poput Wyatta Earpa krećem u potjeru za dobrim pričama.
Naravno, bez revolvera i puške.
Naoružan znatiželjom.
Na Trgu ispod banovog konja Emira, srećem Mirtu Balog.
“Moram ti se pohvaliti. Naša Dora je diplomirala režiju na akademiji!”
Tata Vid sigurno je hepi.
Ali to baš i nije priča za rastegnut.
Idem dalje u potjeru.
Hrvoje Benić – Barakuda počastio nas neki dan tripicama u Fijakeru.
Barakuda je inače jedini vaterpolo golman na svijetu koji je gutnul gol kroz noge.
Filip Detelić brzo je odletio tati u bolnicu, a Ivan Grčić, Gavellin as, mi šapnu:
“Neš vjerovat, Goran Višnjić nije se javio Christopheru Nolanu koji ga je pozvao na audiciju.”
Bilo je to davno.
Kad su Nolan i naš Šime bili mlađahni.
Bez Goranovog objašnjenja ni tu nema priče.
Tijekom potjere, javi mi se iz Njemačke prijatelj, bivši Večernjakov novinar Branko Karapandža.
“Moje kćeri su ti virtuozi na gitari”, pohvali se ponosni tata.
A onda na WhatsAppu čitam citate iz tamošnjih cajtunga.
O uspjesima Lane i Tee.
Sestre rasturaju švapsku kulturnu scenu.
Ali ni tu nema preveć štofa.
Prilika je bila promocija knjige Anje Šovagović “Ja, Barunica Castelli”.
Ljudi kao na polnoćki.
Jedva ugrabim šamrlu.
Bilo je ok.
Ali nakon izlaganja Zdravka Zime.
Smrzoh se.
U očaju shvatim da ja tu ne pripadam.
Moj nivo je ipak “Ježeva kućica”.
Nikako nisam mogao skontati što je to Zima zborio o Krleži.
I o sebi.
Tanak sam ja za te intelektualne čarolije.
Nataša Janjić-Medančić bila je osvježenje večeri.
Na domjenku, uz Ždrepčevu krv, ugodna spika s Jelcem, Dikanom i Dimitrijem.
I kao desert kratko druženje s preslatkom Eninom kćerkom Lanom.
“Udajem se.”
A ponosni tata Dikan nam ispriča kako je dao blagoslov svom budućem zetu.
Antonio je, u maniri davnih dana, došao isprositi ruku voljene Lane kod njenog tate.
Odoh ja dalje u potragu.
“Ajd dojdi na grah s kobasom. Naša 149. Trešnjevačka brigada slavi godišnjicu. Sponzoriram klopu i piće”, trzne me Slavko Hala.
I eto ti mene i Ore u Parku stara Trešnjevka.
Akademija počela, a s nama sjedi prvi zapovjednik brigade Marijan Sabol.
Fotkam ga sa Slavekom i Darkom Cvitkovićem.
Nešto se grdo dogodilo kad je prvi zapovjednik ekspresno napustio trešnjevački park.
U to se nebum petljal.
Slasno smo s braniteljima popapali grah.
Mislim si – noćas bu pucnjave.
Znate ono.
Puki – puki.
Darko Cvitković mi konačno ispriča priču za kraj ovog “putnog pića”.
“Naša reprezentacija u hodometu osvojila je u Nyonu europsko zlato. Nitko živ nas nije primio ni čestitao, a imamo prvo UEFA-ino zlato za Hrvatsku”, reče mi Cvitković, jedan od osnivača hrvatskog hodometa.
Rekoh da znam da u repki hoda i moj frend Damir Vrbanović.
Bravo, dečki.
U finalu smo dobili Italiju. Pobjednički gol dala je Lidija Kunštek.
“Kak sad odjednom ženskica?”, začudi se Ora.
“Svaka repka mora u sastavu imati dvije ženske”, objasni Darko.
Pomislim, kk buju zeli Macu Maradonu, buju prvaki svijeta.
A onda Cvitković izgovori rečenicu zbog koje bi i ja zaigrao hodomet.
“UEFA je na našim utakmicama uvela obavezno treće poluvrijeme. Domaćini moraju osigurati prostor za druženje uz klopu i cugu.”
Ma, to brale!
Vužgi, vužgi!
Darko mi reče kako su prije tog trećeg poluvremena na Šestinama nabili svjetske prvake Engleze.
U Londonu je registrirano 300 000 hodometaša, a u Lijepoj našoj 500.
Hodometno druženje zove se “Sijede vrijede”.
Što će reći da ćelavih u ekipama nema.
I to bu dost.
O hodometu.
Ne idem više u potjeru.
Samo kratki za pa-pa:
Što je vrhunsko pijanstvo?
Kad napušeš 3,7 pa kažeš murijaku da zaokruži na 4!
